Nekadašnji gigant metalske industrije danas je u većinskom češkom vlasništvu

Podsjetnik kako je to izgledalo nekada
2 - 4 minute

Tvornički divovi iz prošlih vremena danas spadaju u žanr gospodarske fantastike.

Za jedne su to bili mastodonti koji bi u vrijeme bivše Jugoslavije bez ubrizgavanja državnog novca brzo propali na slobodnom tržištu, a za druge su to bila vrlo uspješna poduzeća koji su stajala uz bok najjačim europskim i svjetskim kompanijama, u kojima su radnici bili cijenjeni kao samoupravljači, koje su gradile stanove, kuće i radnička odmarališta diljem obale.

U “stoljeću giganata” nastajali su Jugovinil, Jugoplastika, Đuro Đaković, Rade Končar, Prvomajska, GK Međimurje, Torpedo… Neke od tih kompanija stasalih u 20. stoljeću, u 21. su izumrle, dok su neke uspjele proći pretvorbu i privatizaciju, pa i danas uspješno proizvode, samo s daleko manje radnika, piše Poslovni dnevnik koji se u svom članku dotakao i priče o Đuri Đakoviću.

"U Slavoniji su se 1921. godine počeli podizati zidovi Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova d.d. Brod na Savi, u kojoj će se 1922. početi popravljati i proizvoditi vagoni, a već 1923. imat će oko 1200 radnika koji su izgradili konstrukciju mosta preko Tise kod Titela duljine 463 metra, tri željeznička mosta na pruzi Solun – Alexandropolis u Grčkoj, prvi teretni vagon, parni kotao, prva tramvajska kola za beogradske ulice, prvi motorni vlak za prugu Mostar – Sarajevo…

Zbog šteta uslijed bombardiranja 1941. prekida rad, a 1947. mijenja ime u Đuro Đaković Industrija lokomotiva, strojeva i mostova, prema hrvatskom političaru, jednom od osnivača Komunističke partije Jugoslavije i sindikalnom vođi. Pet godina kasnije proizvedeno je 410 vagona za Tursku, a za domaće potrebe više od 200 lokomotiva. Zaključen je ugovor s tvrtkom Babcock Wilcox o poslovno-tehničkoj suradnji, a 1955. godine proizvedena je i prva dizelska lokomotiva s 20 konjskih snaga. S vremenom je Đuro Đaković postao najveći proizvođač Steamblock kotlova na svijetu! U Slavonskom Brodu počeli su se proizvoditi i kombajni po tehnologiji njemačkoga poduzeća Deutz-Fahr, a tenkovi M-84 izvozili su se i u Kuvajt. Sredinom 1980-ih tu je radilo više od 16.300 ljudi. Vodila se, kao i u Jugoplastici, briga o odmoru radnika.

“Godišnji odmori su realizirani s pomoću tvorničkog lista u kojem je svake godine objavljen svojevrsni natječaj na koji su radnici prijavljivali tko, kada i kamo želi ići na godišnje odmore, a potom bi poduzeće sve organiziralo”, rekla je Ana Rajković Pejić iz Hrvatskog instituta za povijest. Tvrtka je kupila odmaralište u Trogiru, no iznajmljivala je i odmarališta drugih poduzeća. Đuro Đaković sklopio je s čehoslovačkim tvrtkama ugovor prema kojem su njihovi radnici ljeti dolazili na odmor u hrvatska odmarališta, a preko zime radnici Đure Đakovića putovali bi u čehoslovačka zimovališta. Radnici su prvih godina godišnje odmore trošili na radove u polju, a tek su od sredine 1960-ih počeli masovnije odlaziti na more.

KUD ĐĐ imalo je 1200 članova

“Priča s godišnjim odmorima veoma je zanimljiva iz sadašnje perspektive. Naime, kada je sindikat počeo s organiziranjem godišnjih odmora, radnici u Slavoniji, pa tako i u Đuri Đakoviću, nisu htjeli ići jer su uvijek imali u planu nešto drugo, poput gradnje kuće, opremanja stana ili obrađivanja polja. Govorili su kako oni naprosto nemaju vremena za sunčanje negdje na moru. Taj proces prilagodbe trajao je desetak godina i tek od kraja 1960-ih godina radnici prihvaćaju odlazak na more kao nešto novo, nešto što je dobro i što im ide u korist”, ispričala je Rajković Pejić. Kako opisuje u studiji “Plave kute idu na more”, krajem 1960-ih plaće su u Đuri Đakoviću bile 20 posto veće od hrvatskog prosjeka, a još više od jugoslavenskog. Kupovali su se stanovi i automobili. Sredinom 1970-ih tvrtka je i sama počela graditi stanove i obiteljske kuće na dvije etaže. U tvorničkim novinama 1972. godine objavljeno je da je od Drugog svjetskog rata izgrađeno 4700 stanova i obiteljskih kuća za radnike.

Davali su se krediti za školovanje, gradile ambulante i financirali KUD-ovi. Radničko kulturno-umjetničko društvo Đuro Đaković imalo je čak 1200 članova! Osnovan je klub voćara i vinogradara, organizirale su se sportske igre, a za radnice je otvoreno savjetovalište za kozmetiku i pokrenut aerobik. Kako bi se stalo na kraj kašnjenjima na posao, uprava je u tvorničkim novinama objavljivala imena onih koji kasne na posao, pa i fotografije radnika koji dangube na poslu. I u Đuro Đakoviću velik su problem bila bolovanja, pogotovo ljeti i na jesen, u vrijeme žetve i berbe. Poduzeće je 1991. promijenilo ustroj i nastavilo djelovati kao Đuro Đaković Holding d.o.o. Danas je većinski vlasnik češka kompanija DD Acquisition.", piše Poslovni dnevnik čiji članak u cijelosti možete pročitati ovdje.

Izvor: Poslovni dnevnik/Ivica Beti/VL

Pratite nas na Facebook stranici, Instagram profilu, YouTube kanalu i TikToku te se pridružite našoj Facebook grupi i raspravljajte s nama o aktualnim temama.

Imate priču? Javite nam se na redakcija@infopix.hr