infopix.hr

Postoji jedna stara brodska istina koju nitko nikada nije zapisao, ali svi je znaju: Sava pamti. Pamti splavare koji su niz nju gonili hrastovinu do Dunava, pamti kupače na Poloju koji su u njoj naučili plivati prije nego hodati, pamti i svaki štednjak, svaku perilicu rublja, svaku vrećicu smeća koju je netko pod okriljem mraka gurnuo niz obalu misleći da će rijeka progutati i zaboraviti.

Neće. Rijeka nikad ne zaboravlja. Ali ljudi, srećom, ponekad se sjete.

Ovog vikenda na brodskom Poloju okupilo se jedanaest ronilačkih klubova iz četiri države. Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija — ronioci koji ne dijele istu putovnicu, ali dijele istu rijeku i istu tvrdoglavu ideju da ona zaslužuje bolje od onoga što joj radimo. Treći ronilačko-splavarski kamp, u organizaciji Ekološko-ronilačko-istraživačkog kluba ERIK Sava, Udruge splavara "Čika Mata Marković" i Javne ustanove Natura Slavonica, ove je godine imao jasan cilj — zaroniti na dno i izvući ono što tamo ne pripada.

Danijel Kučinić, ronilac ERIK Save, među prvima je skočio u rijeku, s osmijehom koji se rijetko viđa na licima ljudi koji su upravo krenuli skupljati smeće: "Sava je danas odlična — osvježavajuća, topla, vidljivost dobra, struje nema. Jednom riječju: idealno za ronjenje."

I dok ta rečenica zvuči kao turistička razglednica, ona nosi težinu koju razumiju samo oni koji su zaranjali u rijeke po kojima je čovjek ostavio svoj potpis u obliku hrđe i plastike. Jer Sava, unatoč svemu, jest čista rijeka. Iznenađujuće, gotovo prkosno čista.

"Ljudi bi rekli da je Sava prljava i zagađena", kaže Branimir Vujčić, ravnatelj Nature Slavonice, čovjek koji o brodskoj rijeci govori s preciznošću biologa i strašću zaljubljenika. "Ali Sava je vrlo, vrlo čista — čak i na području Slavonskog Broda. Nema zabrane kupanja na našem Poloju." A onda dolazi onaj tihi "međutim" koji visi nad svakom lijepom pričom o našim rijekama: "Imamo i nesavjesnih građana koji smatraju da je rijeka Sava deponija."

Mario Tandarić, predsjednik ERIK Save i čovjek koji organizira ove kampove od njihova početka, potvrđuje Vujčićeve riječi — ali pojašnjava i zašto je to tako: "Industrijskih zagađivača nemamo. S hrvatske strane Save svi gradovi imaju pročistače otpadnih voda, tako da smo s te strane prilično dobri." Problem, kaže Tandarić, dijelom dolazi s druge obale, gdje infrastruktura još nije uređena. A dijelom od onih koji rijeku koriste kao kantu za otpad — "ali to je u značajnoj mjeri smanjeno u odnosu na vremena kad smo počinjali."

Tandarić zna točno koliko jedan štednjak na riječnom dnu košta napora. "To je prilično teško izvući — traži logistiku, posebnu ronilačku opremu, posebne tehnike vađenja. Izuzetno je zahtjevno."

Drugim riječima — djeluje. Svaki zaron, svaka izvučena guma, svaka izvađena limenka je dokaz da upornost pobjeđuje nemar.

Ovo nije bila akcija u kojoj su se mogli priključiti slučajni prolaznici s dobrom voljom i gumenim rukavicama. Čišćenje riječnog dna je posao za profesionalce, za ljude koji zaranjaju s opremom teškom koliko i odgovornost koju nose. Volonteri ovdje ne mogu pomoći — ali mogu nešto drugo, kaže Vujčić: "Cilj je probuditi svijest. Ovdje nema recikliranja — ovdje jednostavno nema bacanja. Ako vidite smeće, pokupite ga. Učinit ćete nešto dobro i za sebe i za buduće naraštaje."

Natura Slavonica, javna je ustanova koja se oslanja na udruge kao što su ERIK Sava, lovci, ribolovci, planinari. "Oni su nama produžene ruke na terenu", objašnjava Vujčić. U zemlji u kojoj institucije često imaju više pečata nego ljudi, ta rečenica nije metafora — ona je opis preživljavanja.

A Splavarska ulica, jedina takva u Hrvatskoj, ta brodska čudna i draga osobitost, tiho je promatrala kako se ispred nje odvija nešto što bi se moglo nazvati građanskom ljubavlju prema rijeci. Splavari, kaže Vujčić, ako im nešto padne sa splavi, odmah zovu ronioce. Jer oni znaju ono što mnogi ne žele čuti: rijeka nije deponija. Rijeka je susjed.

Jedanaest klubova, četiri države, jedno riječno korito. Ronioci koji zaranjaju u mulj da bi izvukli našu sramotu, splavari koji čuvaju svoju ulicu i svoju obalu. Ovaj kamp na Poloju nije bio spektakl — bio je tihi dokaz da se stvari mogu raditi drukčije. Da se rijeka može čistiti umjesto zagađivati, da se susjedi mogu zvati iz četiri države, da šest ljudi u javnoj ustanovi može napraviti više nego što bi itko očekivao.

Sava teče dalje, kao što je tekla i prije nas i kao što će teći nakon. Ali ovog vikenda, na Poloju, tekla je malo čišće.

I to nije malo. To je, zapravo, sve.

I to nije sve! Pogledajte još...

On će građanima biti dostupan 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu

ZdrAVKO je digitalni zdravstveni asistent utemlejen na umjetnoj inteligenciji za kojeg je, na njegovom predstavljanju koje su organizirali Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) i Ministarstvo zdravstva…